Kazalište u ratu

U Matici hrvatskoj 4. rujna održan je kazališni mozaik naše vrsne teatrologinje Sanje Nikčević u povodu njezine nove knjige Slika Domovinskog rata u hrvatskom kazalištu (1990–2016).

Prisutne je u prepunoj dvorani pozdravio književni tajnik MH Božidar Petrač iskazavši zadovoljstvo što kao urednik može predstaviti zadnju od četiri autoričine knjige objavljene od 2011. do danas jer Sanja Nikčević pripada samu vrhu suvremene hrvatske teatrologije i teatrološke misli. „Književnost nastala u Domovinskom ratu ili nadahnuta i prožeta njime i njegovim vrijednostima svakako je vrijedna, i u estetskom smislu, i ostaje takva unatoč tomu što se odmičemo od toga vremena i što ga različitim medijskim manipulacijama žele potisnuti u zaborav i izbrisati kao da ga nije bilo prisjećajući ga se samo povremeno u trenucima kad je potrebno obilježavati neke velike obljetnice poput Oluje ili Dana nezavisnosti ili kad se pak u izbornim godinama svi obraćaju braniteljskoj populaciji i govore o vrijednostima Domovinskoga rata. No mi kao književnici vrlo dobro znamo što su značile pjesme, eseji i proza iz onoga vremena“, naglasio je Petrač.

Teatrologinja Sanja Nikčević u Matici hrvatskoj  / Snimio Mirko Cvjetko

Sanja Nikčević predavanje je podijelila u pet cjelina. Prva je Hrvatsko kazalište u ratu (Osijek, Zadar, Dubrovnik) ili svetište, otpor, zaštita i meta, slijedi Hrvatska drama u ratu ili afirmacija života i temeljnih ljudskih vrijednosti, Drama nakon rata ili crna slika svijeta s političkim predznakom lijevo/desno, Kazalište glavne struje nakon rata ili namjerno iskrivljena slika od bezličnog nasilja do nametanja hrvatske krivnje te Zaključak: kako smo izgubili sliku hrvatske žrtve i junaka ili čekajući povratak katarze.

Za vrijeme Domovinskog rata Sanja Nikčević radila je kao novinarka u Večernjem listu te je pratila kazalište koje je tada bilo, kako kaže, „od životne važnosti“, što je shvatio i neprijatelj jer su nerijetko nakon predstava ili kazališnih proba uokolo odjekivale granate. Umjetnici su pronosili istinu o Hrvatskoj, bili su otpor agresoru, dok je kazalište pročišćavalo ljude (katarza) i ojačavalo ih. U ratnoj sezoni 1992/93. u Osijeku je izvedeno deset naslova i dva koncerta, pri čemu je osobito bila važna opera. U Dubrovniku je kazalište smatrano borbom za normalan život, što je primjerice bilo vidljivo za vrijeme premijere predstave Mire Gavrana Najduži dan Marije Terezije. Naime, Dubrovčani su iskoristili zadnje zalihe vode kako bi se uredili te posjetili kazalište jer je to ujedno bila i poruka o životu kojem oni pripadaju i otporu prema zatvaranju u podrume.

Istraživanjem je autorica obuhvatila 127 drama, od čega su 32 ratne, a 95 poratnih profesionalnih drama izvedenih u kazalištu ili na radiju svih žanrova, sa širokim spektrom tema. Većina je drama realistična jer su pretočena iskustva pisaca ili njegove okoline, no 38 ih je alegorijskih, pri čemu S. Nikčević napominje kako je velika razlika između onih koje su nastajale prije rata i nakon njega. Ratna drama ne sadrži mržnju, već je glavni lik slabiji, a branitelji su sporedni likovi. „Kazalište nakon rata“, u razdoblju od 1995. do 2016, izravna je reakcija na povijesne događaje. „Za vrijeme rata ‘glavna struja’ je šutjela, no pritisak domaće i međunarodne javnosti bio je toliko jak da je kazalište moralo odgovoriti te tako od 1995. do 2000. dominira tema disfunkcionalne obitelji, a nakon 2000. kreće hrvatska krivica“, rekla je.

Nikčević tumači kako je umjetnost dvije tisuće godina odražavala kršćanski svjetonazor, dok je sekularni svjetonazor potpuno drukčiji jer je definiran znanošću koja tumači svijet oko nas i njoj vjerujemo, a intelektualac ima hrabrosti kritizirati društvo. U tom je kontekstu važna i sloboda pojedinca, a ne služenje ni pripadanje. Posljedica toga je kanon u umjetnosti nastao nakon Drugoga svjetskog rata, iz kojeg je izbačeno sve što afirmira svijet i Boga. Kvaliteta je postala politička poruka, a dramu tumačimo kroz svjetonazor. „Danas je kritika društva jedina vrijedna umjetnost, a svaka koja ne kritizira društvo već ga afirmira nije vrijedna. Cijela kanonska linija sekularističkog je nazora, mijenjaju se teme, pravci i stilovi, no i dalje je isti svjetonazor“, zaključila je Nikčevićeva.

Kazališni mozaik obogatio je i gost iznenađenja Mario Filipi, stopostotni hrvatski ratni vojni invalid iz Domovinskoga rata, ulomkom iz svoje monodrame Kako glumiti normalnog čovjeka. Osobna je to priča hrvatskoga branitelja o onome s čim se on danas suočava pretočena u stand up, a svi zainteresirani predstavu će imati priliku gledati u listopadu u Zagrebu.